Stari most

Meha Šehić

Antić je imao preveliku energiju za jedan život. Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cijena takvog življenja.

Mislim da je živio magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pjesničko nadahnuće. Prezent i futur kod njega su uvijek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je pročitali njegovu knjigu ”Mit o ptici” i uvjeriti se koliko je tajanstveno imanentno našem biću. Ptica je središte toga tajanstva. Let njeno suštastvo. Nebo vječni izazov.

Možda se Antićevo shvatanje vremena i života poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog osjeća se potreba u traganju za vremenom, što je ujedno i traganje za samim sobom. Dvije su stvari za biće nužne. Da se trenucima transferira vječnost. Tako prisvojeno vrijeme postaje pobijeđeno vrijeme. Ptica kao simbol u Antićevoj poeziji ima takvo označenje.

Pomenuli smo Antićevu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pjesničkih djela koja su, sva bezmalo, našla blisko utočište kod brojnog čitateljstva. Posebno zbirka za djecu ”Plavi čuperak”, doživjevši mnoga izdanja i nesuzdržane pohvale. Niko vrijeme zaljubljivanja nije tako vjerno i tako kristalisano dočarao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a riječi kao prenosioci subjekta, profilišu ono najljepše što se talasa u mlađahnom biću. To je ono stanje kad želja želju pretiče. Baš u tom preticanju žive zanos i smisao. U zbirci ”Plavi čuperak” želja se preobraća u taj zanos. A mi znamo da je zanos najljepša karika života. Otuda tolika jagma mladeži za ovim djelom.

Kad smo već kod djela ovog pisca, pomenimo ”Plavo nebo”, ”Koncert za 1001 bubanj”, ”Roždenstvo tvoje”, ”Nasmejani svet”, ”Boje i reči”… Tu su i filmovi ”Doručak sa đavolom”, ”Sveti pesak”, ”Široko je lišće”, ”Strašan lav” i drugi.

Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika.

Pjesnik koji je pjevao za proljeća

Žarko Đurović

Miroslava Antića (1932.) nazivali su ”mokrim bratom” iz Mokrina. Boemijom i pijanlucima najviše je ugrožavao sebe, ali je svojim stvaralačkim darom nadvisivao sredine u kojima je živio. Bio je posjednik neslućenog dara i energije, koje je samo smrt mogla ukrotiti. Zbirkom pjesama za mlade ”Plavi čuperak” i zbirkom poezije ”Mit o ptici” uvrstio se u red najvećih pjesnika na tlu bivše Jugoslavije u drugoj polovini prošlog vijeka.

Pamćenje samo za sebe za stvaraoca mnogo ne znači. Ako ono dobije imaginativnu osnovu i ako od nje potiču mnoge amplitude duha, možemo reći da je ono svrhovito i životno. A za pamćenje je važno da putuje kroz vrijeme, sačuvavši u njemu one trenutke koji domašajem obuhvataju najdalje trenutke prošlosti. Reći ćemo da je to djetinjstvo, budući da se iz njega vjerno rađaju slike i prve važnije spoznaje.

Život Miroslava Antića je jedno veliko djetinjstvo. I onda kad je zakoračio u punu stvaralačku zrelost, ono je predstavljalo crpku koja je napajala bogate stvaraočeve svjetove. Najviše one koje su nadahnute maštom. Mislim da je kod Antića ona bila stožer jedne fine unutrašnje prozračnosti. Rekao bih nešto nalik snu, sa brzim prelaskom iz jednog osjećanja u drugo, ne remeteći pri tom svoje značenjske upitanosti.

Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznijet pjesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pjesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana prije toga, izrekao najlaskavije ocjene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

Petar Kerečki, predsjednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

– Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba, na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja. Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtijevao da i mi zajedno sa ”uljezom” napustimo klupske prostorije. To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”, koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac. Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je, usljed narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

Antić se obratio šefu smjene sa molbom da, iako priveden, recituje stihove, prvo Jesenjinove, a poslije svoje. Ovaj mu je uslišio molbu.

Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi). Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pjesnika, zaboravljajući na službene obaveze. Antić je recitovao Jesenjinovu pjesmu ”Pismo ženi” da bi se tome recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pjesmom ”Šemsa”. Recitovao sam i ja pjesmu sličnog sadržaja, svoju.

Odobrovoljeni šef smjene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.

– Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.
– Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo, održavao sam bliske odnose sa Antićem. Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo, sastajali i tamo gdje je radio u ”Dnevniku” kao novinar, u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade.

Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu. Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu, a poslije za film, slikarstvo, novinarstvo. Bio je zaljubljenik raznih borilačkih vještina – boksa, džu doa… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih vještina. Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali, pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumijem.

Pravi zoru kad je veče

Mića Vujičić

Književnik i novinar Raša Popov rekao je jednom prilikom da se tajna fenomena Miroslav Antić može odgonentnuti tehnikom "Fukoovog klatna". Iako je u svojim pesmama saopštavao filozofski ozbiljne stvari, Mika Antić je uspevao da bude dostupan svakom čitaocu. Zbog toga je postao klasik. Njegove pesme su lepa književnost, ali i bestseleri koji se čitaju i na plaži i u školskoj učionici. Naprosto, čovek je bio genije.

Rođen je u Mokrinu 1932. godine, a umro je 24. juna 1986, pre tačno dvadeset godina. No, i te bi se informacije morale uzeti s nevericom. Sam Antić je govorio da je živeo stotine godina. Pre svega zbog toga što je bio svestran i zato što nije bilo posla koji mu je bio stran. Lako je iz njegovih pesama uočiti koliko je voleo život i koliko se trudio da od njega uzme sve što mu se nudi. Bio je pre svega pesnik. "Plavi čuperak" ulazi u istoriju književnosti kao knjiga koja će se izdvojiti po broju izdanja. Bio je pesnik tinejdžera - pesnik koji se usudio da poetski rafinirano piše o njihovim prvim ljubavnim iskustvima i problemima. Međutim, bio je i mudrac, recimo u svojoj zbirci "Horoskop" koju posvećuje svom sinu s molbom da nikada ne pristane na čopor . U "Garavom sokaku", o čijim je pesničkim i astrološkim dostignućima najstudioznije i najbolje do sada pisao Antićev zemljak Raša Popov, bio je pesnik s jakim socio-angažmanom. Iako su često podvlačili njegovu boemsku crtu, Miroslav Antić je bio pesnik koji je godinama brusio svoju poetiku. Nekoliko zbirki pesama govori tome u prilog. U njima se Antić igra rečima i pesničkim oblicima, stilskim figurama i rimama.

U svojoj autobiografiji Mika kaže: "Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.

Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije... Imam i neke nagrade i priznanja. Dve "Nevenove". Jednu za životno delo u poeziji za decu; Goranovu nagradu; nagradu Sterijinog pozorišta; Zlatnu arenu za filmski scenario; Nagradu oslobođenja Vojvodine; Sedmojulsku nagradu Srbije; Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list "Ritam", ili uređivao Zmajev "Neven". Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima. Ostalo, što nije za najavu pisca nego za šaputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam". I u svim ostalim svojim pesmama".

Ipak, jedan od najinteresantijih podataka vezanih za ovaj sočni i bogati životopis svakako je podatak da je Antić napisao i jedan ljubavni roto roman. Roto roman "Stepenice straha" objavljen je 1973. godine u "Novinsko-izdavačkom preduzeću Forum" iz Novog Sada, pod podnaslovom "Ljubavni vikend roman", a u znamenitoj ediciji "Svi pisci sveta". To je ljubavna priča o odrastanju tinejdžera Vuka Pavlovića koji na moru pokušava da osvoji visoku i strmu morsku liticu koja je već usmrtila nekoliko ljudi. To je prvi (avanturistički) nivo priče. S pojavom Olje, koja pravi zemljotres u srcu glavnog junaka, priča postaje ljubavna romansa. No, glavni junak Vuk ima haklberijevski problem. Njegovog junaka ne zlostavlja otac kao Haklberija Fina, ali se njegovi roditelji svađaju. Tražeći izlaz za Vuka, Miroslav Antić u priču uvodi Bobu, simpatičnu profesorku muzike koja je od onih karaktera za koje se ne zna šta su. Boba je i drugi roditelj i potencijalna ljubavnica. Svejedno, ona je još jedan arhetip biser u roto dramaturgiji Mike Antića.
Zanimljivo je kako se klasik naše književnosti prilagođava žanru. On pokazuje da je sjajan pesnik, ali i literarni zanatlija. Piše roman u jednom dahu, držeći se pravila vikend romana. To nije laka stvar, ali Antić, renesansna ličnost s hiljadu zanimanja, kao da piše roto roman iz tri poteza. Ovo je knjiga koja ne odudara previše od ostalih romana iz edicije "Svi pisci sveta". Ali, opet su tu pametne filozofske maksime koja obeležavaju Antićeve dvadeset dve zbirke poezije, a koje su tako lepo kocentrisane u zbirci "Horoskop". I u "Stepenicama straha" Miroslav je Antić. Već na prvim stranama stoji da ljudi obično gledaju u nešto, ali da ipak nije dovoljno videti. "Treba se setiti očima..." .

Roman "Stepenice straha" koji je reprintovan u sklopu sabranih dela Miroslava Antića koje je objavio novosadski "Prometej", mogao bi da bude sjajna metafora karaktera ovog neverovatnog čoveka čija bibliografija, bez preterivanja, liči na telefonski imenik. Ima čak 3225 bibliografskih jedinica! Tinejdžerski roman "Stepenice straha" potvrđuje Rašinu tezu o fenomenu "Fukoovog klatna" čiju je tajnu Mika očigledno znao i mogao bi s delimično odgonetne tajnu tog mudrog svaštara i zaljubljenika u svaki atom života.

Umesto ruže na njegovom grobu

Milan Živanović

Na današnji dan pre sedamdeset godina u Mokrinu je rođen neponovljivi Miroslav Antić. Sve što je uradio potpisivao je kao pesnik, a ceo radni vek proveo je u "Dnevniku" i bio njegova "prva violina"

Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 - Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").

Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u "pobočnim umetnostima": na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga.
U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost. Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću "znali sve" iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov "Rečnik Vojvodine". U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja.
Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost" - činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao - pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u "Dnevniku", Antić je znao da kaže:
- Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.

Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag

Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.

Tom Antiću vredi se vraćati. Uvek!

Ima jedna nevolja

Sadik Šehić

Uspomena na pjesnika Miroslava Antića

Pjesnik Miroslav Antić dva puta je učestvovao na nekadašnjoj Republičkoj kulturnoj manifestaciji ”Kikićevi susreti” (1980. i 1982.) u Gradačcu. Već tada mi je kazao koliko je Gradačac ”divan i lep gradić” i da bi to mogla biti druga ”pesnička Meka”, odmah poslije Mostara. Rekao je još i ovo: ”Moram se složiti sa nobelovcem Ivom Andrićem, kada je rekao ”da je Gradačac grad u kome se morao roditi pesnik”, da bi potom dodao ”to je grad u koji moraju dolaziti pesnici”...

I tako prebirajući po sjećanjima i uspomenama na pjesnika Miku Antića i na njegov boravak u Gradačcu i druženje sa ovom pjesničkom ljepotom od čovjeka, tog lijepog maja 1982. godine na starom Gradu na Konaku ”Zmaja od Bosne”, gore na Seir-čardaku, odakle puca krasan pogled na ravnu Posavinu, čak tamo do kasabe pjesnika nezaboravnih stihova o sevdahu i neimaštini Muse Ćazima Ćatića, negdje oko pola noći našla se pjesnička bratija da se onako za svoju dušu ispjevaju i raspolože. Među pjesnicima, pored ostalih, nalazila se i naša divna pjesnikinja Nasiha Kapidžić-Hadžić. Ta pjesnička noć ostala je nazaboravna za sve one koji su imali tu privilegiju da se u tom času zadese na Seir-čardaku. Ta noć ostaće nezaboravna i za ovdašnjeg legendarnog konobara rahmetli Mandžu koji je te večeri posluživao pjesničke velikane. To je bio svojevrsni pjesnički festival koji je trajao sve do pjeva prvih horozova!

I poslije te pjesničke noći sa Seir-čardaka, iz tog prelijepog maja hiljadu devetstotina osamdeset i druge Miroslav Antić je izrazio želju da se opet i još jednom, ”prije nego što odem preko reke”, kako mi je rekao na rastanku, kao da je slutio da mu je to i naše posljednje druženje u Gradačcu, posjeti Gradačac. Čvrsto obeća da ćemo mu javiti tačan datum kada se budu održavali naredni ”Kikićevi susreti”, i naravno da ga željno očekujemo u našoj sredini.

I slijedećeg tamo majskog dana 1983. godine stiže pismo sa ovim sadržajem:

”Dragi drugovi,

Zahvaljujem Vam se na pozivu. Ja ću doći u Gradačac 12. maja do dva popodne. Ima jedna nevolja, pa Vas molim da me shvatite. Dolazim svojim kolima sa ženom i dva najmlađa sina. Biću u Gradačcu nekoliko dana na svoj račun. Meni se prošli put kod Vas toliko svidelo, da smo Haso (Hasan, pr.a.) Fazlić i ja sa porodicama ostali još dva dana za svoju dušu. Ja snosim troškove boravka moje dece i žene, ali nevolja je u tome što ne znam koji je hotel, pa Vas molim da mi rezervišete jednu trokrevetnu sobu.

Inače, dosta loše sam prošao februara. Bio sam dvadeset dana u bolnici. Srce. Zato i ne smem bez žene da se krećem na daleke puteve. Ona mi je i šofer, i lekar, i savest.

Drugarski pozdrav svima

Miroslav Antić.”

Pred Hotelom Banje Ilidža u Gradačcu tog 12.maja 1983.godine čekasmo u dva popodne Miku Antića. Čekali smo i čekali, da bi se u tom iščekivanju pojavio poštar na ”kolibriću” sa telegramom ove sadržine:

”Dragi drugovi, oprostite što ne mogu doći, jer moje bolno srce ne da mi da se pomerim iz kreveta. Za lep uspeh Kikićevih susretima, Vama domaćinima i svim mojim drugarima srdačne drugarske pozdrave

Vaš Mika Antić”

A vijest da je prestalo da kuca to bolno pjesničko srce silno je rastužilo njegove gradačačke drugare i sve poklonike lijepe pisane riječi ne samo Kikićevog Gradačca i Posavine.

Na Mikinom grobu svirala je tužna muzika čuvenog vojvođanskog tamburaša Janike Balaša. Zaista, tužno da tužnije nije moglo biti!