-Ljubici-
Mi smo oboje nalik na jedan osmeh davni,
i tako cudno slicni ponekoj suzi jasnoj.
Mozda je sreca samo sto smo ko nebo ravni
sisli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
i pronasli u sebi da zajedno umemo
da docekamo drumom i cvetanja i vetar,
pa da idemo bosi ... da idemo ... idemo ...
bez straha da l' postoji sledeci kilometar.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
Himna
1. Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa mogućim. Još kod Defoa, u "Robinzon...
-
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag. Da li si uopšt...
-
Da li sam svuda gde su mi tragovi Ko zna s cim sam se spajao a nisam ga ni takao mozda sam boravio i u svom zivotu mozda postoje izvesni zna...
-
Uvod Poznajem neke kapetančine -sve same surove morske vučine. Nose bradurine. Puštaju brčine. Puštaju obrve. Sto čuda načine. Na sve bi nač...
No comments:
Post a Comment