Ovo je pesma jedne kosulje,
zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu stipaljku, i glasi:
Drzis me na ovoj ljuljasci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.
Zahvaljujuci tebi moci cu malo da se nasalim sa stokom i zivinom u ovom dvoristu.
Nadimacu se. Raskopcacu svu dugmad na svom platnenom telu.
Celo prepodne bicu zastava koja rukavima samara vetar i mirise na sapunicu i nebo.
Drzi me cvrsto, ali nemoj da mi zavidis. Mene popodne peglaju.
Novi Sad, 1954.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
Himna
1. Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa mogućim. Još kod Defoa, u "Robinzon...
-
Nekom zabranjuju zvezde. Nekome krila. I laste Ja ne zabranjujem nista. Sme se sve sto se ne sme. Samo jedno te molim: pokusaj da ne rastes ...
-
1. Da li je istina ono što piše u Kalevali: "Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima"? Da li je istina ono što govore u ...
-
1. Nikad te nisam ništa iskrenije molio, od ovog što ti sada govorim, sine moj. U naježenom vetru večeri drveće otresa s leđa suvi bak...
1 comment:
hahhahhah!!!! Boem. Kralj. Mika, hvala ti što si postojao.
Post a Comment