-Ljubici-
Mi smo oboje nalik na jedan osmeh davni,
i tako cudno slicni ponekoj suzi jasnoj.
Mozda je sreca samo sto smo ko nebo ravni
sisli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
i pronasli u sebi da zajedno umemo
da docekamo drumom i cvetanja i vetar,
pa da idemo bosi ... da idemo ... idemo ...
bez straha da l' postoji sledeci kilometar.
No comments:
Post a Comment