Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.
Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.
Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.
No comments:
Post a Comment