Thursday, August 7, 2008

Ima jedna nevolja

Sadik Šehić

Uspomena na pjesnika Miroslava Antića

Pjesnik Miroslav Antić dva puta je učestvovao na nekadašnjoj Republičkoj kulturnoj manifestaciji ”Kikićevi susreti” (1980. i 1982.) u Gradačcu. Već tada mi je kazao koliko je Gradačac ”divan i lep gradić” i da bi to mogla biti druga ”pesnička Meka”, odmah poslije Mostara. Rekao je još i ovo: ”Moram se složiti sa nobelovcem Ivom Andrićem, kada je rekao ”da je Gradačac grad u kome se morao roditi pesnik”, da bi potom dodao ”to je grad u koji moraju dolaziti pesnici”...

I tako prebirajući po sjećanjima i uspomenama na pjesnika Miku Antića i na njegov boravak u Gradačcu i druženje sa ovom pjesničkom ljepotom od čovjeka, tog lijepog maja 1982. godine na starom Gradu na Konaku ”Zmaja od Bosne”, gore na Seir-čardaku, odakle puca krasan pogled na ravnu Posavinu, čak tamo do kasabe pjesnika nezaboravnih stihova o sevdahu i neimaštini Muse Ćazima Ćatića, negdje oko pola noći našla se pjesnička bratija da se onako za svoju dušu ispjevaju i raspolože. Među pjesnicima, pored ostalih, nalazila se i naša divna pjesnikinja Nasiha Kapidžić-Hadžić. Ta pjesnička noć ostala je nazaboravna za sve one koji su imali tu privilegiju da se u tom času zadese na Seir-čardaku. Ta noć ostaće nezaboravna i za ovdašnjeg legendarnog konobara rahmetli Mandžu koji je te večeri posluživao pjesničke velikane. To je bio svojevrsni pjesnički festival koji je trajao sve do pjeva prvih horozova!

I poslije te pjesničke noći sa Seir-čardaka, iz tog prelijepog maja hiljadu devetstotina osamdeset i druge Miroslav Antić je izrazio želju da se opet i još jednom, ”prije nego što odem preko reke”, kako mi je rekao na rastanku, kao da je slutio da mu je to i naše posljednje druženje u Gradačcu, posjeti Gradačac. Čvrsto obeća da ćemo mu javiti tačan datum kada se budu održavali naredni ”Kikićevi susreti”, i naravno da ga željno očekujemo u našoj sredini.

I slijedećeg tamo majskog dana 1983. godine stiže pismo sa ovim sadržajem:

”Dragi drugovi,

Zahvaljujem Vam se na pozivu. Ja ću doći u Gradačac 12. maja do dva popodne. Ima jedna nevolja, pa Vas molim da me shvatite. Dolazim svojim kolima sa ženom i dva najmlađa sina. Biću u Gradačcu nekoliko dana na svoj račun. Meni se prošli put kod Vas toliko svidelo, da smo Haso (Hasan, pr.a.) Fazlić i ja sa porodicama ostali još dva dana za svoju dušu. Ja snosim troškove boravka moje dece i žene, ali nevolja je u tome što ne znam koji je hotel, pa Vas molim da mi rezervišete jednu trokrevetnu sobu.

Inače, dosta loše sam prošao februara. Bio sam dvadeset dana u bolnici. Srce. Zato i ne smem bez žene da se krećem na daleke puteve. Ona mi je i šofer, i lekar, i savest.

Drugarski pozdrav svima

Miroslav Antić.”

Pred Hotelom Banje Ilidža u Gradačcu tog 12.maja 1983.godine čekasmo u dva popodne Miku Antića. Čekali smo i čekali, da bi se u tom iščekivanju pojavio poštar na ”kolibriću” sa telegramom ove sadržine:

”Dragi drugovi, oprostite što ne mogu doći, jer moje bolno srce ne da mi da se pomerim iz kreveta. Za lep uspeh Kikićevih susretima, Vama domaćinima i svim mojim drugarima srdačne drugarske pozdrave

Vaš Mika Antić”

A vijest da je prestalo da kuca to bolno pjesničko srce silno je rastužilo njegove gradačačke drugare i sve poklonike lijepe pisane riječi ne samo Kikićevog Gradačca i Posavine.

Na Mikinom grobu svirala je tužna muzika čuvenog vojvođanskog tamburaša Janike Balaša. Zaista, tužno da tužnije nije moglo biti!

No comments: