Stari most

Meha Šehić

Antić je imao preveliku energiju za jedan život. Zato ga je bezdušno rasipao, na sve strane. U tome je nalazio zadovoljstvo i okrepu, iako znam da je skupa cijena takvog življenja.

Mislim da je živio magnoveno, od trena i za tren. Za njega nije bilo prepreka. Ili ako ih je bilo, smatrao ih je motivskim predloškom za pjesničko nadahnuće. Prezent i futur kod njega su uvijek kucali istim bilom. Duhom je ukidao sve udaljenosti, prostorne i vremenske. Dovoljno je pročitali njegovu knjigu ”Mit o ptici” i uvjeriti se koliko je tajanstveno imanentno našem biću. Ptica je središte toga tajanstva. Let njeno suštastvo. Nebo vječni izazov.

Možda se Antićevo shvatanje vremena i života poklapa sa Prustovim. I kod jednog i kod drugog osjeća se potreba u traganju za vremenom, što je ujedno i traganje za samim sobom. Dvije su stvari za biće nužne. Da se trenucima transferira vječnost. Tako prisvojeno vrijeme postaje pobijeđeno vrijeme. Ptica kao simbol u Antićevoj poeziji ima takvo označenje.

Pomenuli smo Antićevu energiju, s razlogom. To se vidi po broju pjesničkih djela koja su, sva bezmalo, našla blisko utočište kod brojnog čitateljstva. Posebno zbirka za djecu ”Plavi čuperak”, doživjevši mnoga izdanja i nesuzdržane pohvale. Niko vrijeme zaljubljivanja nije tako vjerno i tako kristalisano dočarao kao ovaj poeta. Zvukovi se skladno pretvaraju u posebnu omamu, a riječi kao prenosioci subjekta, profilišu ono najljepše što se talasa u mlađahnom biću. To je ono stanje kad želja želju pretiče. Baš u tom preticanju žive zanos i smisao. U zbirci ”Plavi čuperak” želja se preobraća u taj zanos. A mi znamo da je zanos najljepša karika života. Otuda tolika jagma mladeži za ovim djelom.

Kad smo već kod djela ovog pisca, pomenimo ”Plavo nebo”, ”Koncert za 1001 bubanj”, ”Roždenstvo tvoje”, ”Nasmejani svet”, ”Boje i reči”… Tu su i filmovi ”Doručak sa đavolom”, ”Sveti pesak”, ”Široko je lišće”, ”Strašan lav” i drugi.

Ovaj poeta nosio se mišlju da je i u ljubavi više davao nego što je dobijao. Žene su brzo osjetile da zanos nije dovoljan za brak. Da je to predigra, a za igru su potrebne realne stvari. Neka vrsta racija u svemu, pa i u osjećanjima. Poeta se sa time nije mirio.

Raskidao brakove čim su zapali u krizu. I uvijek se novom snu predavao. I tako bi to trajalo, da nije došla opaka bolest. Pa i nju je pjesnički prihvatao. Kao neumitnost. A to je umio, ponekad i sa ciničkom opaskom. Iako je dijagnoza bila crna, nije prestajao da piše. I da igra šah. Sa ljekarom koji ga je liječio, tražio je crne figure, koje su, govorio je, u dosluhu sa njegovom bolešću i sudbinom. Kad bi odnio pobjedu nad protivnikom, likovao je: Još se ne spušta moja zastavica!

Majka Melanija doživjela je sinovljevu smrt. Za života ga nije opominjala da umjerenije živi. Znala je za njegovu boemiju, rastave. Nikad ni riječi prigovora. To je Antić s ponosom isticao. To bi mu poništilo punoću života. Kako je majci bilo u srcu, druga je stvar Utjeha joj je bila što je iza njenog Mike ostalo šestoro djece.

Roditelji su bili učitelji i stalni selidbenici: Mokrin, Kikinda, Pančevo. U Pančevo se porodica doselila 1941. godine. Tu proživjela tamne okupacijske dane. Tu je napisao i prve stihove, prvi se put zaljubio.

Poslije slijede gimnazijski dani, fakultet, rad u listu ”Pančevac” gdje je pored novinskih tekstova i uređenja dječje strane pravio i strip, sa naslovom ”Bata iz Banata”. Poslije se na životnoj traci smjenjuju različita zaduženja i obaveze. U Beogradu i u Novom Sadu, gdje je proveo punih trideset godina kao slobodni reporter ”Dnevnika”.

U njegovom biću bio je usađen gen da se živi brže od života, ne ispuštajući iz vida same dubine života, koje je u pjesništvu otkrio. Antić se brzo od trauma oporavljao i pribrao. Poslije njih imao je veće nalete na stvaralačkom planu. Kad se njegova ličnost sagleda iz blizine, iz životnog i stvaralačkog ugla, uočavamo da je tempo strasti prelazio u nagle fortisime, u intenzitet najjače vrste. To je moralo naći odraza i na njegovo zdravstveno stanje.

U trenucima njegove bolesti, kada je stvarnost bila odveć maglovita, Antić se osvrnuo, u posljednjim časovima, na svoje vrijeme i njegove vrijednosti. To je bilo pri uručenju jedne književne nagrade u Novom Sadu. Evo doslovno tih riječi: ”Srećan sam što sam dobio pravo crveno priznanje. To je nagrada koja se dobija za čuvanje revolucije obrazom kao bombom, čašću kao puškom, dostojanstvom, slobodom i pameću. Ima jedna revolucija u kojoj sam živio u toku rata i u posleratnim godinama. Ovo naše danas je deo te revolucije. Čuvajte je.”

Kad je umirao rekao je da mu niko ne drži govor.

Tako je i bilo. Jedino u njegovom rodnom Mokrinu, na dan njegove smrti, održali su pisci književno veče u čast preminulog pjesnika.