Thursday, August 7, 2008

Pjesnik koji je pjevao za proljeća

Žarko Đurović

Miroslava Antića (1932.) nazivali su ”mokrim bratom” iz Mokrina. Boemijom i pijanlucima najviše je ugrožavao sebe, ali je svojim stvaralačkim darom nadvisivao sredine u kojima je živio. Bio je posjednik neslućenog dara i energije, koje je samo smrt mogla ukrotiti. Zbirkom pjesama za mlade ”Plavi čuperak” i zbirkom poezije ”Mit o ptici” uvrstio se u red najvećih pjesnika na tlu bivše Jugoslavije u drugoj polovini prošlog vijeka.

Pamćenje samo za sebe za stvaraoca mnogo ne znači. Ako ono dobije imaginativnu osnovu i ako od nje potiču mnoge amplitude duha, možemo reći da je ono svrhovito i životno. A za pamćenje je važno da putuje kroz vrijeme, sačuvavši u njemu one trenutke koji domašajem obuhvataju najdalje trenutke prošlosti. Reći ćemo da je to djetinjstvo, budući da se iz njega vjerno rađaju slike i prve važnije spoznaje.

Život Miroslava Antića je jedno veliko djetinjstvo. I onda kad je zakoračio u punu stvaralačku zrelost, ono je predstavljalo crpku koja je napajala bogate stvaraočeve svjetove. Najviše one koje su nadahnute maštom. Mislim da je kod Antića ona bila stožer jedne fine unutrašnje prozračnosti. Rekao bih nešto nalik snu, sa brzim prelaskom iz jednog osjećanja u drugo, ne remeteći pri tom svoje značenjske upitanosti.

Pamtim ga kad je jedne noći, dakako pripit, ali još više uznijet pjesničkim zanosom, banuo u Klub pisaca Beogradskog univerziteta u Balkanskoj četiri, na petom spratu i glasno počeo da recituje stihove iz tek objavljene zbirke pjesama ”Ispričano za proleća”, o kojoj je Davičo, petnaestak dana prije toga, izrekao najlaskavije ocjene. Tada Antić nije imao ni punih dvadeset godina.

Petar Kerečki, predsjednik Kluba, zamolio je pridošlicu da se stiša i urazumi, ističući da je ovo skup pisaca, a ne kočijaša.

– Boli me briga kakav je skup! – vikao je Antić. Došao sam da u ovoj zimskoj noći oglasim dolazak proleća!

Kerečki je tražio da se nezvani gost izbaci iz Kluba, na što smo se usprotivili Brato Pavlović i ja. Kerečki je, uz saglasnost prisutnih, zahtijevao da i mi zajedno sa ”uljezom” napustimo klupske prostorije. To smo i učinili i sa Antićem pošli u kafanu ”Triglav”, koja se nalazila na samom rubu pijace Zeleni venac. Tu smo i zoru dočekali i sa njome patrolu milicije, koja nas je, usljed narušavanja javnog reda i mira privela u milicijsku stanicu u Knez Mihajlovoj ulici, nadomak kafane ”Grčka kraljica”.

Antić se obratio šefu smjene sa molbom da, iako priveden, recituje stihove, prvo Jesenjinove, a poslije svoje. Ovaj mu je uslišio molbu.

Odjekivali su Jesenjinovi stihovi (tada su bili u modi). Iz druge prostorije došli su milicioneri da slušaju razbarušenog pjesnika, zaboravljajući na službene obaveze. Antić je recitovao Jesenjinovu pjesmu ”Pismo ženi” da bi se tome recitovanju pridružio i Pavlović sa omiljenom pjesmom ”Šemsa”. Recitovao sam i ja pjesmu sličnog sadržaja, svoju.

Odobrovoljeni šef smjene izvadio je nešto novca i dao ih Pavloviću.

– Zaslužujete jednu turu pića! – rekao je.
– Važno je da nismo dobili po turu! – uzvratio je Antić.

Od toga trenutka, koje je bilo i prvo poznanstvo, održavao sam bliske odnose sa Antićem. Najčešće u kafanama, mada smo se na obostrano zadovoljstvo, sastajali i tamo gdje je radio u ”Dnevniku” kao novinar, u Novom Sadu, blizu bivše banovinske zgrade.

Sada, na vremenskoj distanci, razmišljam o Antiću, njegovoj poeziji i burnom životu. Ono što me je kod njega najviše privlačilo bila je buntovna priroda. Iza nje krio se jedan nepresušan dar za mnoge oblasti, za poeziju u prvom redu, a poslije za film, slikarstvo, novinarstvo. Bio je zaljubljenik raznih borilačkih vještina – boksa, džu doa… Kad su mu sinovi pošli u školu, počeli su da se podučavaju iz navedenih vještina. Pitajući za njih kako su, rado bi mi rekao da su uznapredovali, pomenuvši neke pojaseve u koje se ja veoma malo razumijem.

No comments:

Himna

1. Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa mogućim. Još kod Defoa, u "Robinzon...